MAKOV HRIB, 12. travnja 2008. godine

STOTINU GODINA SREĆKA  MIHELIĆA

Srećko Mihelić iz Crnih Lazi, naselja nedaleko Tršća, najstariji je stanovnik čabarskog kraja. Upravo je navršio stotinu godina, a taj vrijedan jubilej proslavio je zajedno s članovima svoje obitelji i prijateljima u gostionici «Kod Marte» na Kozjem Vrhu. Okupilo se ovdje stotinjak osoba da  Miheliću ili po domaće «Kolaru» čestitaju i da s njime provedu nekoliko ugodnih trenutaka. Redale su se čestitke njegovih sinova i kćeri, unuka i praunuka, prijatelja i poznanika, te predstavnika grada Čabra. Svima je bilo zajedničko: iskrene želje da još dugo poživi u krugu svoje obitelji.
Vitalni stogodišnjak uvijek je spreman za razgovor i prisjećanje na prohujalo stoljeće,  a tako je bilo i ovaj puta kada smo ga, tijekom slavlja na Kozjem Vrhu, zamolili za kraći razgovor. „Već u najranijoj mladosti, zajedno s braćom,  morao sam krenuti za poslom u šumu, rušeći stabla, izrađujući bukove cjepanice i duge. S nepunih sedamnaest godina otišao sam u Francusku, i nakon nekoliko godina vratio se doma.  Do 1927. godine radio sam za grofa Ghyczya u Lividragi, a nakon što sam izučio za kolara. počeo sam raditi u radionici  popravljajući kola, parizere, sanjke, sve ono što se tijekom rada  polomilo.
Godine 1937.  krenuo sam ponovno u Francusku, gdje sam  radio na utovaru lađa, da bi se  nakon dvije godine vratio natrag,  oženio  te sagradio kuću i radionicu, koje su izgorjele 1943. godine. Po povratku iz internacije u rodni kraj odmah sam se uključio u obnovu spaljenih kuća i naselja. Izgradio sam novu kuću i radionicu te obavljao  kolarske poslove u Ponikvama gdje je bilo dvadesetak pari konja tadašnjeg Šumsko industrijskog pogona iz Delnica, da bi sredinom pedesetih godina, kada je u  Tršću otvorena Šumarija, počeo za njih raditi u svojoj radionici u Crnim Lazima a često sam odlazio i na radilišta u šumi.
Vrijeme je prolazilo a naporan šumski rad učinio je svoje te sam 1966. godine otišao u mirovinu s nepunih šezdeset godina,  što me nije spriječilo da i dalje radim, sve do navršenih  preko 95 godina. Izrađivao sam kočije, velike zimske saonice za trupce od bukovine, kola od suhog jasena, kace za kiseljenje, posude za cvijeće a  nerijetko i skije. Posljednjih godina  manje sam u radionici a  više kod kćerke Fanike na Makovom Hribu.  Doživjeti stotu nije lako, no kada ste okruženi ljubavlju i kada vas okolina cijeni, vrijeme vam brzo prolazi,“ završio je na kraju naš razgovor Srećko Mihelić vitalni stogodišnjak   iz Crnih Lazi.

                                                                               Željko Malnar