ČABAR – Posebnu draž životu u Čabarskom kraju davali su radovi u polju, a posebice košnja, koja je trajala od sredine lipnja do sredine kolovoza, a ponegdje i dulje. Bilo je u to vrijeme velik broj stoke, te ne treba čuditi što se košnja odvijala skoro mjesec dana. Jer trebalo je pripremiti dovoljne količine sijena za prehranu stoke tijekom zimskih mjeseci, te nije bilo slučajeva kao danas da sjenici  ali i štale zjape prazni. Površine za košnju bile su velike, a teren često puta neravan  s mnogo kamenja ili na kosinama, što je dodatno otežavalo košnju. U takvim okolnostima posao se odvijao dosta sporo, jer je trebalo pokositi i najmanju travku, ako ne kosom onda ručno isčupati sve što je raslo između kamenja. Kada je netko pokušao nešto lošije pokositi, tj. kada je iza njega ostajalo nepokošeno ili trava nije bila otkinuta, gazda je to primijetio i takvog je kosca odmah poslao kući navodeći pri tome da bi svojim radom napravio više štete nego koristi. Na ravnijim se dijelovima kosilo «u red», moglo se kositi punim zamahom a iza kosca je ostajao red trave. Tamo gdje je jedan prestajao drugi je nastavio, a kosilo se tako čisto da je iza kosaca ostala čista površina..
Stariji ljudi pričaju da se košnja odvijala se uz veliko zadovoljstvo i veselje. Zavisno o veličini livade ili laza, bilo je toliko kosaca da su u jednom danu mogli pokositi cijeli laz jednog vlasnika. Nije kosio svaki za sebe, nego se danas kosilo kod jednog gazde, sutradan kod drugog i tako redom. Kirijaši odnosno vlasnici konja ili volova imali su zarađene kosce jer su im prevozili sijeno, orali, pa kirijaši nisu znali tako dobro kositi kao oni koji su to radili cijelo vrijeme košnje. Na posao se krenulo ujutro vrlo rano. Ako je livada bila udaljena više od sat hoda, krenulo se u ranu zoru. Do izlaska sunca već se kosilo, a posao je trajao dok nije bio završen, uglavnom u sam mrak. Vlasnici livada znali su koliko kosaca treba da bi radili do kasno a ipak završili posao. Usprkos tome što je trebalo neprekidno i brzo kositi, ljudi su bili veseli i često se čula pjesma, a nakon završetka pjevalo se i vriskalo te time označio kraj posla. Raspoloženje su poticale djevojke i žene što su iza kosaca razvrgavale redove trave i grabile je iz sjene noseći je na sunce da bi se što prije osušila.
Naporan je to bio posao a prehrana ljudi se tome prilagodila. Hranu su koscima donosile žene na glavama u velikim košarama zvanim «jerbas» ili u koševima na leđima. Jelo se više puta, a nekoliko je obroka bilo uglavnom sušene svinjetine. Za doručak je bila kukuruzna palenta sa zasikom ili mlijekom,  a oko pola jedanaest je bila marenda koja se sastojala od krumpira na juhu začinje s češnjakom i kao dodatak prženo suho meso. Ručak je bio obilan i sastojao se od više vrsta jela. Prvo je bio na redu kupus, nakon toga juha u kojoj se kuhalo suho meso a u njoj su obavezno bili domaći rezanci. Nakon toga na red je došlo suho meso, kuhani krumpir i zelena salata. I na kraju pogača od rogača ili marmelade. Oko pet sati bila je ponovno marenda, a tada se jelo ono što je ostalo od ručka. Sve su ove obroke žene donosile od kuće na samo mjesto košnje, a večeralo se nakon povratka, kod kuće. Za večeru je uobičajeno bila palenta ili krumpir na suho, zamastilo se zasikom ili običnom mašću, a posluživala se i zelena salata. To je bio svakodnevni jelovnik od kojeg se rijetko kada i rijetko gdje za vrijeme košnje odstupalo. Imućniji su kosce ujutro ponudili čašicom rakije, a kasnije je to prihvaćeno kao običaj.  Kosci su pili vodu koja se donosila u posebnim drvenim posudama «bankama» na leđima.
Sijeno s udaljenijih površina dovozilo se kolima, a sa strmih košenica i nepristupačnih terena nosile su ga žene u krošnjama na leđima (butere) i po nekoliko kilometara do sjenika. Ako se sijeno nije moglo odmah odvesti, a očekivalo se lošije vrijeme, skupljalo se grabljama i vilama u stogove (kapice). Velike vozove sijena vukli su najčešće konji, rjeđe volovi. Na lošim putovima pridržavali su se konopcima da se ne bi prevrnuli. Velika radost i nezaboravni doživljaj za djecu bilo je sjediti na vrhu voza. Sve se sijeno spremalo u zatvorene sjenike ili na tavan pod krov.
U opremu kosca spadala je kosa (kuasa), brus (uasua)u drvenom tobolcu (usounek) koji se držao za pojasom, stolić za klepanje koji je do sjenokoše svaki kosac nosio na ramenu te bačvica za vodu (bariuc) koja se nosila na ramenu nataknuta o štap.