HRIB – Mnogo je naših ljudi koji danas žive izvan rodnog kraja, po Hrvatskoj ali i inozemstvu. Njihova povezanost s rodnim krajem svodi se na češće telefonske kontakte s rodbinom i prijateljima te pisanje pisama, a poneki od njih poput Ivana Pajnića iz Vinkovaca te kontakte razvija i praćenjem u tisku zbivanja iz našeg kraja. Pretplatnik je «Goranskog Novog lista» koji pročita od prve do zadnje stanice, a posebice su mu zanimljive stranice grada Čabra ali i zapisi iz davnine Milana Majnarića. Zaljubljenik je u svoj kraj, a zadnjih godinu dana sve češće svoja sjećanja na dane djetinjstva zapisuje. Nedavno je poslao nekoliko sjećanja vezano uz vrijeme prije II. svjetskog rata, godina 1934. i 1935.

HRIBARSKE STARE KUĆE

         Posebno se sjećam starih kuća u Hribu. Brezovci iz vremena kada sam tu živio kao dječak. To su bile posebno stare kuće, s jednom velikom sobom  otprilike 5 metara širokom i dugom oko 8 metara, gdje su cijeli dan a posebno zimi, boravili svi ukućani. Po dužini veže nije imala strop , bio je prazan prostor do krova. Iz veže se moglo ići na tavan. U sobi je bila jedna peć otprilike dužine oko 2 metra i širine oko 1,5 metara. Imala je zapečak – useklinu, dužine 60 a širine oko 40 centimetara, gdje bi se mala djeca stavljala da se ugriju. Oko peći bila je ugrađena klupa gdje bi za vrijeme dugih i hladnih zimskih večeri sjedile starije osobe ili žene koje su izrađivale razne odjevne predmete, čarape, rukavice, šalove, kape i tople veste ili pak prele vunu na kolovratu. Stariji ljudi su kartali, sjećam se kartaške igre «durak». Ložilo se iz veže, a budući da nije bilo dimnjaka, dim je iz sobe odlazio u vežu i onda prema krovu. Pod tim krovom sušili bi svinjsko meso. Peć je služila za kuhanje i grijanje. U peći bi se kuhala domaća hrana, najviše palenta od kukuruznog brašna, kiseli kupus, kisela repa, geršle i ječmena domaća kaša, ali i jela od mlijeka i mliječnih proizvoda, jer je svaka kuća imala kravu ili kozu. Postojao je željezni lonac od grudla u kojem se sve kuhalo. U peć bi se stavljao pomoću posebne alatke, zvala se «burkle» s dugačkom drškom.  S burklama bi se lonac zahvatio i duboko u peć postavio na žar. Drva bi se ubacivala iz veže i to veliki krupni komadi, da bi se napravila dobra žeravica i ugrijala peć. Peć je imala kahlu, gdje bi se pekao krumpir, koji bi se nanizao na žicu od kišobrana, gurnuo preko kahle i pekao. Tijekom ljetnih mjeseci peć ne bi radila, zato je pored kuće postojala ljetna kuhinja koja je imala ognjište, a postojao je i lanac na koji se vezao kotlić. 
Ormara nije bilo, a mjesto njega postojao je «bor», škrinja od 4 duboke ladice, dužine blizu 1,5 metara. Jednu od ladica koristile bi djevojke  za svoje potrebe, dok su se ostale ladice koristile prema potrebi. Postojao je stol  i nekoliko stolica koje je izradio stolar. Kada se ručalo i večeralo, to nije prošlo bez molitve. Započeo bi je stari ata (djed). Na stol bi se postavila drvena zdjela iz koje su svi jeli. Tanjura nije bilo. Na zidu su bile postavljene dvije slike – Isusa Krista i Majke Božje, krunica te slika s vjenčanja. U sobi bi gorjela petrolejka ili karbit lampa, a za štalu i van imali su fenjer.

         TEPIŠEN DAN

Mama nas je pozvala i dala nam je svakome po jednu ljeskovu šibu. Rekla nam je da odemo po selu, uđemo u svaku kuću i da tim ljeskovim šibama lagano šibamo ukućane i pri tome izgovaramo: «Rejšte se rejšte, zdravi i vesile, buk vam daj sega duast samo grejha neć». Onda smo otišli u štalu i isto lagano sa šibom udarali stoku, krave, ovce i koze. Tada bi nas domaćin pozvao u kuću, da bi nam dao 25 para ili pola dinara, pa i koje jaje.

         KOLIKO JE SATI

Bilo je dugo toplo ljeto i nedjelja oko 15 sati. Susjedi su sjedili vani na travi i pričali međusobno. Jedan dječak, bilo mu je  4  godine, našao se tu i  igrao se na travi. Odjednom, njegova mama kaže «Jušku idi pogledati koliko je sati.» Mali Južok je otišao u kuću, pogledao je na sat i vratio se nazad nastavljajući se igrati. Mama pita Juška malog «Jesi li vidio koliko je sati?»  Mali Južok odgovara: «Jesam mama». Pita mama:»pa koliko je?» Mali Južok kaže:» Jedna kazaljka ili cagar pokazuje Svetu Goru, a drugi cagor pokazuje Skednare». Onda je mama zaključila da sat pokazuje tri frtalja tri (15 do 3).

         PAKANČNA ŽAGA

Sama riječ «pakančna žaga» označava nešto što je okomito (pa kuance, koso). To je bila posebna žaga ili testera, posebne izrade, koja se koristila za izradu fosni ili  dasaka debljine 5 ili 6 centimetara. Postavili bi se drveni stolci «konji» ili skela, koja je bila visoka otprilike dva metra. Na tu skelu bi se postavilo kladu («krl»), koji bi se na zemlji posebno pripremio, prije nego što bi se digao na nju. Prvo bi ogulili svu koru, potom s jedne i druge strane bi crvenom bojom  napravili linije, gdje bi se počelo rezati s pakančno žago. Kada je krl bio obilježen, onda bi ga digli na skelu, učvrstili i pripremili ga za rezanje. Rezala su ga trojica radnika, obučenih za taj posao. Jedan od njih stajao bi na kladi, a dvojica dole na zemlji. Žaga je imala na krajevima vodoravne drške, gore oko pola metra a dole oko 80 centimetara, pa i više. Dvojica koji su bili dole držali su žagu za drške svaki na jednom kraju, dok bi gornji rezač držao za obje drške. Žaga koja se povukla gore, imala je prazan hod, nije rezala. Kada bi dvojica koji su bili dole povukli žagu , tada bi ona počela rezati. Znalo se na dan napraviti i izrezati do 18 dasaka (fosni), koje bi se zatim pripremile za tesanje ili krajčanje, pri čemu su se služili bradvilom i krajčarom. Da bi daska bila jednake širine, koristili bi opet špagu namočenu u crvenu boju, nategnuli je s jedne i druge strane daske a ona  bi ostavila jednak i točan trag širine. Izrađene daske koristile bi se za gradnju kuće. Prvo bi napravili drveni kostur od gredica i krov. Na gredice bi okomito pribijali daske na sve zidove. Potom bi letvice, otprilike 6 centimetara široke, s unutrašnje strane pribijali na razmaku od oko 3 centimetara ili malo više. Kada su sa letvicama završili, počelo je žbukanje. Žbuka bi se izrađivala od pijeska i kreča. Prvo bi se na grubo bacilo a onda napravili glazuru kao finiš. Sa vanjske strane bi pribijali daske koje su bile s vanjske strane izhoblane da budu fine glatke. Postavljale su se vodoravno i to tako da kada se pribije prva daska onda dolazi druga koja ide oko 3 centimetra preko ruba prve i sve tako dok se ne završi do kraja. Na krov su postavljeni rogovi i preko rogova na posebnu daljinu letve. Preko letava bi se pribila šindra, koju su sami napravili. Nove kuće imale su dimnjak, dok stare nisu.

                                                                                Željko Malnar