PRISILNO SPUŠTANJE TUBBY GAUNT  ( WELLINGTONA) 8.  
        SIJEČNJA  1945. GODINE U VODAMA KRAJ  GEROVA  
             (  Po zapisima  Maurica Sandalla  i Scata Sandella )

8. siječnja 1945. godine u 11,25 sati devet aviona s posadama od 70 osoba podijeljenih u više eskadrila,  poletjelo je prema sjeverno istočnoj  Italiji.  Uvjeti su bili loši a vidljivost slaba. Prilikom približavanja mjestu spuštanja nije se vidjela niti zemlja, niti bilo kakvi svjetlosni signali, zbog mnoštva oblaka koji su prekrili cijelo područje  sjeveroistočne Italije. Tubby je odlučio prekinuti akciju zbog loših uvjeta  i vratiti kontejnere (6 kom) natrag u Foggiu (Italija). Uskoro nakon te odluke  uletjeli su ravno u   olujne oblake,  avion je bacan na sve strane, krila su izgledala kao da će otpasti a instrumenti su  poludjeli. Maurive Sandall koji je bio zadužen za nišanjenje i otpuštanje bombi, o tome je zapisao slijedeće:
“ Uvjeti su postajali sve gori, trup aviona i krila su se zamrzavala,
a led se stvarao na propelerima, bočnim zaslonima i trupu aviona.  Tubby je bio jako zabrinut jer je letjelica postupno gubila visinu, a led se svaku minutu sve više proširivao tako da je predstavljao veliku opasnost.  Kad smo se  probili iz oblaka, trebali smo biti iznad mora, ali bijela površina za koju se   mislilo da je more, bili su ustvari snježni nanosi na jelama, što je bio dokaz da smo  daleko od kursa.  Tubby je energično pokušavao savladati stroj i podignuti ga više, dati mu još malo snage, ali sve je bilo bezuspješno. Više nismo mogli  povratiti visinu, donijeta je odluka o  prisilnom spuštanju i posada se u sekundi pripremila za slijetanje. Točno ispred aviona  bila je duga dolina, vidljivost je bila poprilično dobra, postupno smo gubili visinu, preletjeli smo dolinu i onda nam je ogromno stablo slomilo krilo sa desne strane aviona odmah do motora. Na nekoliko stopa iznad zemlje, avion je doslovno isčupao cijeli red živice i napokon se zaustavio u dubokim snježnim nanosima. Od silina udarca razbijeno je  spremište za bombe i snijeg se probio u unutrašnjost aviona do visine koljena. Skats se iznenadio  da niti bombe, niti streljivo nisu eksplodirali, što je bilo neuobičajeno jer su  svi krahovi aviona tipa Wellington rezultirali užasnom eksplozijom i bilo je nemoguće spasiti se. Nakon što sam se osvijestio, shvatio sam da je avion pun snijega. Sjedio sam na preklopnom sjedalu odmah do Tubby-a, koji nije bio vezan tako da se prilikom sraza cijelim tijelom pomaknuo naprijed i čelom udubio, naprsnuo vjetrobransko, prednje staklo, ali je srećom brzo došao k sebi. Skats je otvorio izlaz za spašavanje i rekao «Nakon tebe Tubs ». Gorivo je istjecalo  iz razbijenih spremnika  na krilima aviona. Dozivajući  posadu, saznali smo da su svi slobodni osim Georga Hazeldena, kojem su se noge zaglavile ispod servo napajanja njegovog oružja. Nakon kratkog vremena Tubs i Seats  su ga uspjeli osloboditi, svi su iskočili iz aviona u snijeg visine do pojasa. Srećom nitko nije bio ozbiljnije ozlijeđen, samo male ogrebotine i plavice, za što su svi bili zahvalni Bogu.  Kad  se Wellington prisilno spustio, naoružani muškarci i žene u zelenim uniformama sa crvenom zvijezdom na vojničkim kapama penjali  su  se po avionu unatoč Tubbyevim upozorenjima da će uskoro sve eksplodirati, poskidali su  strojnice i municiju, u snijegu su tražili krhotine i ostatke aviona, posude, spremnike, sve što su mogli pronaći. Žene su skupljale gorivo u male limenke, koje je curilo iz razbijenih tankova. Bili smo zaista sretni što smo se spustili među partizane, a ne par milja dalje među pripadnike mjesne straže koji su pomagali Nijemcima. Oni nisu držali zatvorenike jer je Hitler naredio da se sve zarobljene saveznike strijelja.  
Navedeni je događaj opisao i Scat Sandell u svom dnevniku: “Nakon pada aviona  odveli su nas do najbližeg sela, Gerova, koje je bilo otprilike udaljeno 6 km od mjesta kraha. Kada smo došli u Gerovo upoznali su nas sa prijateljski raspoloženim čovjekom koji je govorio engleski. On nam je našao smještaj, mjesto gdje ćemo prespavati nakon značajnog dana. Dali su nam jesti i ugrijali su nas, nismo se ni nadali da će ovo biti posljednji pravi obrok u sljedećih 5 tjedana. Nakon kratkog razgovora u vezi naše trenutne pozicije i mogućnosti  spašavanja, išli smo na spavanje. Sljedećeg jutra su nas obavijestili da će  organizirati kurire - vodiče  koji će nas voditi cestom i šumom  nekih 200 milja ( cca 320 km,) do Zadra, bez određene rute spašavanja, danju ili noću, ovisno o neprijateljskim aktivnostima. Nakon dva dana provedena u Gerovu, gdje smo se dobro odmorili, naša je grupa krenula cestom prema Skradu, hodali smo, odmarali se i jedva  probijali  putem koji je bio prekriven snijegom. Kako smo bili sretni što smo imali toplu pilotsku vojnu uniformu, naše su čizme bile idealne za smrznuto tlo, za penjanje i spuštanje po planinskim stazama i tako smo hodali 12 milja( cca 20 km). Napokon smo  u ranim večernjim satima došli do malog mjesta koje se zvalo Brod. Tubs i ja smo  trebali prenoćiti zajedno, vrijeme je bilo užasno hladno, temperature jako niske, hranili smo se sa različitim orasima, lješnacima i lokalnom biljkom pod nazivom Regalia. Tu smo trebali prenoćiti samo jednu noć.
Naši vodiči Miro i Vodnik su nas obavijestili da moramo poći i tako smo   Brod napustili rano ujutro, nadali smo se da ćemo uspjeti doći do  Skrada, gdje je bio glavni štab partizana. Pozdravili smo se sa svojim prijateljem Turkom i zahvalili mu na njegovoj pomoći i ljubaznosti.
Putovali smo preko visokih planina, visoravni, stazama, i prostranstvima, naši su vodiči Miro i Vodnik zaista dobro poznavali put. U Skrad  smo došli kasno poslijepodne, gdje smo upoznali kapetana Harrisona koji je bio zadužen za ovu akciju spašavanja. Pokazali su nam gdje ćemo prenoćiti i dali su nam  siromašan objed. Nakon što su nam ponudili prave cigarete, u sljedećih 6 dana, koliko smo trebali ostati ovdje, pokušali su nam omogućiti što ugodniji boravak. Već smo se bili sa svima dobro sprijateljili i navikli na okruženje, kad je bilo vrijeme za polazak. Prije nego smo nastavili put, priključili su nam se dvojica Nizozemaca, koji su trebali biti s nama sljedećih nekoliko tjedana. Ponovno smo bili na  putu, dan je bio jako hladan, došli smo u Morovitch (Moravice??). Morali smo se razdijeliti, Tubby-a i mene su  smjestili u malu kućicu.  Bili smo jako umorni i  gladni.  Ljudi koji su tamo živjeli su bili jako siromašni, gotovo da nisu ništa posjedovali, a hrane skoro pa nisu ni imali. No  svejedno su nas  nahranili. Naredni dan nastavili smo krenuli smo prema Verbosk (Vrbovsko),  hodali smo cijelo jutro, jedino smo se zaustavili kod nekih seljaka, koji su nas nahranili najbolje što su mogli. Zbog neprijateljskih aktivnosti, morali smo se pritajiti danju i kretati se samo noću. Čim se počelo smračivati nastavili smo svoj put  i kretali smo se dok nismo došli do Vrbovskog. Tu smo prenoćili u napuštenoj kući, objed smo si sami napravili sa hranom koju su nam dali seljaci koje smo zadnje vidjeli i potom ubrzo  zaspali.
Naredni dan  smo krenuli kasno u 13.30, dobro smo se odmorili. Bilo je jako hladno, hodali smo neko vrijeme, kada nas je Miro obavijestio da ćemo noćas priječi njemačke linije. Postali smo  svjesni situacije i pozicije u kojoj  se nalazimo. Hodali smo cijelu noć do 07.30 ujutro. Ovaj dio putovanja je bio najgori do sada. Mislili smo da smo «gotovi», da nam nema spasa, bili smo strašno umorni i slabi. Kada smo se napokon provukli kroz neprijateljske linije, oprali smo se na obali rijeke. Uopće nismo imali hrane i bili smo strašno gladni. San dolazi lako; prehodali smo nekih 30 km preko najsurovijeg područja u Jugoslaviji, izmicajući Njemcima preko 7 sati. Ponovno rano buđenje, hodamo kroz  pustu i neplodnu zemlju, naši su tragovi itekako vidljivi u snijegu. Došli  smo do neke rijeke koju smo prešli i došli smo do mjesta Velun (Veljun??), gdje smo imali neugodan boravak. Miro nam je rekao da će  transport u obliku saonica doći ujutro, ako ne, morati ćemo počekati tri do četiri dana. Imali smo jako malo hrane, samo ostatke i komadiće od različitih namirnica. Djeca u selu su zdravstveno uglavnom  u lošem stanju, kašlju i imaju svrab. Jedna je žena pljuvala na pod, a kokoši su joj spavale na krevetu. Sve u svemu ljudi su bili jako dobri, ljubazni i gostoljubivi, i ako nam nisu imali ništa za ponuditi.  Svakodnevno smo se molili da  transport dođe po nas.
Napokon su saonice došle, pozdravili smo se i brzo krenuli prema planinskim cestama koje vode prema  Slunju. Stigli smo kasno poslijepodne i  svi smo prespavali u jako hladnoj, napuštenoj zgradi sa grupom partizana. Saznali smo da je u gradu grupa Amerikanaca, pa smo  se preselili k njima. Tamo je bilo dosta  toplije i malo ugodnije, a bilo je i nešto hrane. Sljedeće jutro smo se pozdravili sa našim vodičima Mirom i Vodnikom koji su nas sigurno vodili na putu od nekih 80 milja i nešto više, preko najsurovijeg, najgrubljeg i najopasnijeg  područja koje smo ikad vidjeli. Dvojica Nizozemaca su nas također napustili i krenuli svojim putem. Činilo nam se da smo cijelu vječnost u Slunju, počeli smo se dosađivati i jedva smo čekali četvrtak, sajmeni  dan, kada se štošta događa.  Prodaje se malo hrane i sve ostalo od sjekire do ormara. Ovdje smo gotovo dva tjedna, očekujući konvoj kamiona koji stiže iz Zadra. Kamioni dovoze oružje i streljivo, medicinske zalihe i hranu za partizane.
Živimo u nadi da će se kamioni vraćati u Zadar sa nama. Najzad  smo napustili Slunj u konvoju od otprilike dvanaestak kamiona, snijeg slabije pada i ceste su prohodnije, konvoj se može brže  kretati i brzo prelazimo milje. Što duže putujemo, cesta postaje sve bolja.  Do sumraka ćemo doći do urušenog mjesta Korenica, ali do tamo imamo još 40 milja. Upoznati smo sa jako dobrim čovjekom, Majorom koji nas je otpratio do male drvene kolibe koja je bila pod artiljerijskom vatrom udaljenom 7 km. Probudili su nas  ujutro i rekli nam da se danas nadamo  uspješnom kraju puta.
Pozdravili smo se sa Korenicom, naša je sljedeća destinacija Zadar. Pažljivo smo putovali «zlim» cestama prema obali, udaljenoj nekih
80-tak milja. Putovali smo cijeli dan od 6,00 ujutro do 16,00 h popodne, stajali smo jedino da se opskrbimo gorivom i malo pojedemo. Nakon 30 minuta smo ponovno bili na svom putu, nadajući se da ćemo ići ravno za Zadar. Vrijeme nije izgledalo dobro, puno je snijega u oblacima, ali srećom ne pada. Ceste su sasvim čiste od snijega. Puno smo se uspinjali cestom preko planina i potom spuštali sa nekih 6.000 stopa ( cca 1830 m).Bili smo jako sretni kada smo napokon došli do razine mora. Do Zadra smo došli u 21,15 h, odmah su nas odveli do brodića za održavanje koji nas je odveo do britanske krstarice. Tu smo se napokon najeli nakon puno tjedana i popili puno šalica dobrog mornaričkog pića.  Spavali smo na dobrim kamperskim krevetima, a kako su samo bili ugodni i udobni....”
Poslije rata preživjeli učesnici tog puta u više su navrata posjećivali gerovski kraj i naselje Vode, tražeći osobe koje su im pomagale u tim teškim trenucima. Sa sobom su dinijeli i posebnu spomen ploču koju su položili na mjesto pada aviona, a kasnije su s njima dolazili i članovi njihovih obitelji. Paul sin jednog od pilota aviona, prikupio je sjećanja a prije nekoliko godina kupio i kuću u Vodama, koju uređuju i u njopj provode doređeno vrijeme tijekom ljetnih mjeseci kada dolaze u Hrvatsku. A možda će jednog dana u toj kući osvanuti i spomen muzej na te dane kao uspomena na pilote ali i pomoć mještana koju su im pružali u danima strahote i neimaštine.

Na slikama: Avion u snijegu u Vodama 1945. godine (rbr.42)
Kuća koju je Paul kupio u Vodama (rbr.         ),

                                                                        Željko Malnar